U savremenoj svjetskoj literaturi kao i filozofiji pojam apsurda koincidira sa pojmom psihološkog romana od Dostojevskog, Kafke i Kamija, u dramskom stvaralaštvu to je slučaj sa Beketom i Joneskom, u filozofiji apsurd je sasvim određeni egzistencijalni pojam kod Kirkegora, Šestova i posebno Kamija.
Junak apsurda se direktno susreće sa predstavom smrti i konačnosti, tj. postaje svijestan uzaludnosti svega, ali to nije razlog da odustane od akcije niti se predaje rezignaciji djeluje u kamijevskom smislu da treba imati svoju sudbinu i bez čekanja smrti. Shvatajući da nema pobjede, pristaje uz poraz i počinje da ga doživljava kao svoj svojevrstan trijumf. Sav je revoltiran i aktivan, ali nastoji da se privikne na bezrazložno postojanje kao na mogućnost samoostvarenja. Njegova pobjeda u porazu izražena je kroz cinični trijumf duha koji se nadmoćno ruga svojemu padu.
Prema prof. Tomoviću, sve počinje poemom Ivana Karamazova u kojoj je Dostojevski izgradio apsurdni model čovjeka-boga. Njegov Veliki inkvizitor je fanatik kod koga je sadašnjost postala njegova vječnost, a vjera u negativnu saglasnost ljudi njegova teologija. Nebesko je ukinuto, ali je Zemlja dobila sve atribute neba. Sebe samog uzeo je za stožer svijeta i po tome je ekscentričan i u literaturi moderan.
Ovdje pripadaju Raskonjikov, Versilov, Kirilov, Verhovenski i sam Ivan Karamazov. Najuspješniji likovi Dostojevskog pretaču ideju Velikog inkvizitora na ovaj ili onaj način. Stravrogin lik iz romana Zli dusi, istovremeno sumnja u svoju istinu i u svoju sumnju. Stravrogin ako vjeruje on ne vjeruje da vjeruje. Ako ne vjeruje, on ne vjeruje da ne vjeruje, on je skeptik, veći od Dekarta, koji poriče ne samo svoju izvjesnost već i svoju neizvjesnost. On je car ravnodušnosti, kako kaže Kami, koji ubija svojom ravnodušnošću i kad ne nanosi bol izaziva bol i on to čini na isti način. Stravrogin pripada anarhistima iz pobune protiv vlastitog razuma, a nikako iz ideje da teror može imati neki cilj, Stravroginu je jasno da čovjek koji izgubi vjeru u budućnost ili nadanje izgubio je svako uporište. Ali, on nije mogao da se nada jer je u nadanju vidio izvjesnu vrstu duhovne ubogaljenosti koja opterećije nemoćne i slaboumne, čineći ih pogodnim objektima za lažno samozavaravanje. Stavrogin je bio osuđen na mlaka i površna osjećanja i to je, prema prof. Tomoviću, vjerovatno bio razlog da uvijek traži jake i uzbudljive povode.
Profesor Tomović je posebno isnspiritivan u elaboriranju lika inženjera Kirilova. Kirilova pitanja prevazilaze svaku mjeru apsurda i tu je krucijalno pitanje: Ima li čovjekov život smisla, ako nema onoga koji je stvorio svijet i čovjeka.
Glavne postavke njgovog rezonovanja su:
- Boga nema, niti ga može biti, ali on je krajnje neophodan čovjeku
- Potrebno je objaviti čovječanstvu da je sva istorija njegovog mišljenja pogrešna pošto je bog iluzija.
- Praktičan korak da se ovo objavi je samoubistvo.
Kirilov je mišljenjem i iskustvom ustanovio da je čovjekova volja apsolutno slobodna, da je ona nepokretna tačka od koje započinje naše sve i da je samoubistvo najveća potvrda totalne čovjekove slobode. Čovjek, prema tome, je bog, zato boga ne može biti, jer bi to bila logička nedoslednost. Ljudi se trebaju navići na paradoksalnu misao da ima samo jedna istina dovoljna za njihovo spokojstvo, da je svijet varka, bog iluzija a egzistencija apsurd.
Kirilov se ubija iz plemenitosti da bi spasio čovječanstvo, Verhovenski ukida sve moralne obzire u čovjeku, Raskoljnjikov i Ivan Karamazov teoriski opravdavaju zločin, a izuzetak u tom pogledu čini Kirilov time što se njegova razornost pretvara u neku vrstu plemenitosti. Njegova destruktivnost nije usmjerena prema nečemu spoljašnjem već prema sebi, ubiti drugog je po njemu najniža tačka slobode. On je spreman kao i Hrist da strada za dobrobit ljudskog roda. On je antihrist koji osporava Isusovo učenje ali se istovremeno divi Hristu što je imao snage da umre bez razloga, ne kao bogo-čovjek, već kao čovjek-bog i junak apsurda.
Dostojevski nije za akcioni pesimizam Kamievog tipa i herojski bunt Sizifa, to za njega nema veći značaj od očajanja kojim bespomoćno usamljeni razum negira smisao svijeta neopozivom vjerom u ništa. Prof. Tomović kaže da u literaturi Dostojevskog negativni likovi nikad nijesu zamišljeni tako da nemaju povratak u krilo ljudske sudbine. Raskoljnik posle izvršenog zločina doživljava psihološki preporod, Ivan Karamazov dolazi u ostar sukob sa savješću, ali Smerdljakov i Petar Stepanovič Verhovenski čine izuzetak, lišeni su unutrašnjeg glasa savjesti, Smerdljakov je primitivac a Verhovesnki obrazovani monstrum.
Verhovenski je oličenje onog društvenog pakla koji mržnju prema nepravdama u istoriji izjednačava sa mržnjom prema istoriji i konačno prema čovjeku. Verhovenski praktično negira svako pravilo, kreće se između dvije krajnosti oduševljenja i pretjerivanja, zloupotrebljava povjerenja drugih sa jedinim ciljem da izigra svaki ustaljeni odnos. Po njemu, sve treba razoriti do čega se može doći. On smatra da treba ugasiti svakog genija još od ranog djetinstva. Upravljati se bez problema može sa ljudima koji su apsolutno jednaki, sreća ljudi biće ograničena srazmjerom njihove spremnosti na bezuslovnu poslušnost. Savez sa čovjekovim slabostima daje neograničenu prednost onom ko na njih računa. Ljudi će se zbog toga uzajamno tamaniti i optuživati, ovo će ih zabavljati i pritom niko neće skrenuti pažnju na vlast, biće siti samih sebe i uzajamnih obmanjivanja i sukoba. Ljudima se, prema Verhovenskom, može vladati gotovo bez ikakvog napora ako se oslonimo na njihovo zlo.
Verhovenski je tipičan primjer čovjeka-Satane, kaže profesor Tomović, koji poput Mefista uzima različite oblike, nikad ne gubeći glavni cilj. Verhovenski je za razliku od drugih junaka apsurda praktično neuništiv kao simbol zla i mogućnost da se ono održi, odnosno njegove neuništljivosti.
Junake apsurda i modele apsurdne svijsti, prof. Tomović, prikazuje likovima, idejama i situacijama iz svjetske i domaće literature. On smatra da je majstorstvo apsurdnog kazivanja Kafka dostigao u romanima Zamak i Proces. Glavni junak Kafkinog romana Proces apsurdnom sviješću odgovara apsurdnom logikom. Proces koji se vodi protiv nas, Kirkegor kaže bolest na smrt, nemoguće je zaustaviti, ostaje na kraju uzrečica Jozefa K. prije nego što je dželat spustio sjekiru: Kao psa i kamijevska pitanja na te riječi: Kojim pravom se rađamo i kojim pravom nas neko osuđuje na smrt, a mi se o tome ništa ne pitamo.
Na Kafku, odnosno Kirkegora se nadovezuje Andrićeva ideja ćutanja kao pobune, iz Ex ponta i Nemira. Ni pobjede ni porazi ne postoje, u apsurdnom svijetu postoji jedno mjesto za sve koji žele strast i opasnu igru, a to je borba na smrt kao bijeg od problema i nevolja kojima nas stvarnost zapljuskuje. Borba ima smisao jedino kad borac ne može biti poražen, a to je trenutak kad ovaj odbaci iluziju o značaju i postojanosti pobjede. Jer što su drugo današnje pobjede nego sjutrašnji porazi, kaže Andrić. Ovdje ostaje jedino ćutanje kao Jozefa K. prije zamaha dželatove sjekire. Vrlina ćutanja je u tome što ono ima univerzalnu sposobnost odbijanja i prihvatanja. Osobina govora je da bude proziran, dok je ćutanje, zagonetno i zbog toga izaziva najviši vid unutrašnje slobode iz čijeg je težišta moguće zamisliti istovremeno slaganje i odbacivanje. U ćutanju je sigurnost, kaže jedan Andrićev književni lik.
Prof. Tomović navodi jedno mjesto iz Ex ponta gdje se na najbolji način vidi suština Andrićeve paradoksalne logike. Andrić kaže: Živjeti znači slagati varku na varku a ipak pristajati na život. Sistem paradoksalne svijesti je ovim potpuno dograđen. U nju se stapa i smisao Faustovog vječnog vraćanja na početak, kao i kompleks Gilgameša. Tu je i sudbina Homerovih likova razapetih između vječne i ograničene egzistencije što je i usud Gilgameša, polu čovjeka polu boga.
Paradoksalnu sudbinu junaka Kafkinog Procesa i geometra iz romana Zamak, nastavlja Kamijev Merso i junaci Kuge, kao i Njegošev vojvoda Draško. Zapravo, paradoksalnu literaturu od Homera do Andrića, prema prof. Tomoviću zaokupljuju paradoksalni junaci, događaji i situacije.
Tako prototip mnogih Andrićevih junaka koji su najbliži logici i refleksiji pisca Ex ponta, prema prof.Tomoviću, je Alija Đerđelez. On predstavlja polumitsko biće sa ljudskim osobinama. U Đerđelezu pisac otkriva beskonačnu strast za vječnom egzistencijom svega što je nadvremeno, veliko i neponovljivo. Prejak je za sredinu u kojoj živi i preslab da bi mogao da se srodi sa njenim normama i situacijama. O psihološtvom dvojstvu u čovjeku na veoma poetizovan način govori i Ćamil iz Andrićeve Proklete avlije. Andrić poručuje: Volite druge ljude jer su i oni očajni i usamljeni kao što ste vi i zbog toga ste jedni drugima potrebni.
Selimovićev junak Nurudin kaže da vjeruje u sudnji dan i vječni život, ali je počeo da vjeruje u strahotu umiranja, u strah pred tom neprozirnom crninom. Prof. Tomović naglašava da iz čitave filozofije romana Derviš i smrt proističe saznanje da prihvatiti ili spriječiti nepravdu svodi se na isto. Moral i život su protivrječni u istom smislu kao što su to misao i akcija. Iz njihove podvojenosti i djelovanja kojim se nastoji uspostaviti povezanost i ponovno jedinstvo, javlja se apsurd. Više je štete naneseno životu zbog sprečavanja grijeha, nego zbog grijeha, pošto se čovjek i svijet ne mogu nikako složiti. Nurudin je čovjek emocija kome je ideal da živi po razumu, tako da ubrzanim korakom ide u susret svojoj propasti i čini sve što tome doprinosi. I na kraju u kamijevskom stilu da treba imati svoju sudbinu i bez čekanja smrti, Nurudin kaže da treba izazivati sudbinu drsko i bez poštovanja, ne treba propast očekivati već mu hladnokrvno ići u susret, jer ako čovjek nije glup ni kukavica nije bespomoćan. Važno mu je da je slobodan i nedosledan u svojoj slobodi. U ovoj hajdegerovskoj bačenosti u svijet čovjekovog bića moguće je da se rodi samo ona budućnost koja vodi ničemu i smrti – poistovjećenje sa egzistencijalnom filozofijom.
I Cankarov Jernej se pridružuje junacima apsurda, prestankom da vjeruje u ljudske zakone, Jernej je posumljao u božiju i transcendentnu esenciju, ukoliko nema pravde u svojstvu apsolutnog i moralnog, ni bog ne postoji. Nema, dakle, ničega osim ljudi i njihovih izopačenih pojmova i Jernej postaje slobodan, kaže prof. Tomović, na taj način što se lišio želja i potreba, iskoristio je pravo slobodne volje da započne proces samouništenja, bio je to slom kosmičke pravde i trijumf nebića.
Rasprava junaka apsurda se završava Lavom Nikolajevićem Tolstojem i njegovim refleksijama o moralu, o sreći, o samousavršavanju, o cilju ljudskog života i čovjekovoj unutrašnjoj moći koju Tolstoj naziva ljubavlju.
Prof.dr Stevo Nikić
Rektor Univerziteta „Adriatik“-Bar
